Danas, četiri godine kasnije, pošto mu se ostvario deo sna, 20. godišnji Stefan može da se ponosi postignutim. Pošto je sa odličnim uspehom završio srednju školu, upisao je fakultet koji je voleo. Postao je najbolji student. Na drugoj je godini koju će, ne treba uopšte sumnjati, završiti na načinna koji je završio i prethodnu – sa prosečnom ocenom deset. A za dve godine i diplomirati u „istom stilu“!. Skroman „do bola“, kako bi to mladi rekli, na svoj uspeh ne gleda kroz prizmu trenutnog (samo) zadovoljstva postignutim. „Diploma kao list papira nema neku posebnu vrednost, njena prava vrednost kao potvrde o završenom fakultetu krije se ispod nje – u stečenom znanju onoga na čije ime glasi. Kao njegove najveće investicije u budućnost…“.
„U prethodnom semestru bio sam član ekipe sastavljene od studenata srpske i albanske nacionalnosti. Zajednički smo radili na projektu razmevanja i saradnje studenata različitih nacionalnosti. Iako možda postoje predrasude prozrokovane drugačijim stavovima po pitanju takve saradnje, moram da istaknem da odvijanje nastave na dva jezika na našem fakultetu, jeste ono što njega i krasi, ujedno ga i diferencira od drugih fakulteta. Kada je reč o medjusobnom pomaganju izmedju studenata srpske i albanske nacionalnosti, ta kolegijalnost, čiji sam i ja deo, čini studente ispunjenijim, bližim jedni drugima i daje nam mogućnost učenja jezika koji nam je „na dohvat ruke“! Mogu da kažem da sam srećan što imam puno kolega, pripadnika albanske nacionalnosti sa kojima sam izgradio baš lepe odnose. Sva ova iskustva uverila su me da ljude ne treba ceniti i deliti po bilo kakvoj drugoj osnovi, već samo po jednoj – da li su dobri ili loši„!